Što bih volela da me nikada ne spuste u grob. Biće mi tesno ispod zemlje.
Tesno mi je i u uskim krevetima, pod spuštenim tavanicama, u malim gradovima, lošim cipelama, sa pogrešnim ljudima. Tesno mi je u ulicama po kojima pljuju i viču, u kancelarijama u kojima ogovaraju i spletkare, po službama sa neljubaznim šalterskim radnicima, po kafanama gde dobacuju ženama coljajući pivo kroz krezube vilice. Tesno mi je među narodom jasnih nacionalnih opredeljenja, među vernicima koji su i Bogu dali ime, među onima koji su odabrali ideologiju, podjednako tesno koliko među onima koji još uvek nisu. Tesno mi je u otetoj državi… tesno u belom svetu.
Tesno mi je među onima koji se bune i čekaju bolje vreme. Tesno mi je među onima koji ćute i trpe.
Tesno mi je u zgradama i kućama, sa neuviđajnim komšilukom, među svim tim ogradama, zidovima i spratovima. Tesno mi je u baštama kafića, na auto-putevima, u automobilima, autobusima, avionima, liftovima… svuda mi je tesno.
Nije mi tesno pod velikim, vedrim i tmurnim nebom, pod zvezdama i oblacima, na širokim poljima, ni u gustim šumama. Nije mi tesno sa tek po nekim od ljudi, pa bili mrtvi ili još uvek živi, ćutali ili govorili.
Što bih volela da me nikada, ni kada za to dođe vreme, baš nikada, ne spuste u grob.