Pada kiša
na saksiju osušenog cveća,
na plastični sto u dvorištu
i izanđalu mušemu,
na trulu dasku zaboravljenu kraj trema,
obgrljenu korovom
sa koga kaplju krupne kapi
na moje čizme za baštu
i lisku kruške koju je jeo crv
dok nije počela da pada kiša
na mahovinu crepa praroditeljske kuće,
na alat koji je ispustio iz ruku
onda, kada je prekinut u poslu
otišao tamo gde odlazi roditelj,
gde će padati kiše
po mermernoj ploči
i slovima njegovog imena,
dok je vremena,
dok je kiše koja obnavlja
i kada ne bude slova.