Košulje moga dede nosile su znoj njegovih njiva. Nije znao da saten miluje kožu, nosio je ono što mu se desilo.
U kujni njegove kuće, na kauču starijem od svih njegovih unuka, naslonio se na mene jednog dana kao karta koja će srušiti kulu ako se pomeri. Nije ni disao. Svet bi se srušio da jeste.
Grebala sam telefončić u rukama, obuzeta malenim prozorom sa pogledom u ništa. Gledao je moje prste, ne mičući celog sebe dalje od mog oslonca.
A onda se dosetio, viknuo “Imam i ja!” pa, zavukavši ruku u, beskonačan kao svemir, džep pantalona iz kojih sam godinama ranije, kada sam još bila mlađa od njega, izvlačila orahe i džeparac, izvukao ogledalce veličine mog telefona, stavio ga ispred svog lica i veselo ponovo dao svetu na znanje: “Imam i ja!”
On se smešio odrazu u svojim rukama, ja svom prozoru u ništa. Nije se micao dalje od mog oslonca. Svet bi se srušio da jeste. Tog dana sam tražila trenutak kada je počeo da bude mlađi od mene. Ubrzo je postao dete i jedino se sećao dana kada sam se rodila.
Setim ga se uvek kada grebem telefončić u rukama i kada mi saten miluje kožu.