Da/Ne

Rad „Da/Ne” (I do/ Do I?) preispituje venčanje kao društveni obred i ukazuje na jaz između onoga kako nam se ono predstavlja i onoga što ispod površine zaista jeste. Koristeći ideju fotografskog negativa, rad potpuno izvrće značenje njegovih najpoznatijih simbola.

Tako bela venčanica, koja u našoj kulturi predstavlja radost, nevinost i novi početak, na negativu postaje crna. Ona time podseća na haljinu žalosti i nagoveštava mogućnost patnje. Sa druge strane, crno muško odelo – simbol ozbiljnosti i patrijarhalne glave porodice – pretvara se u belu i prozirnu figuru, čineći je gotovo nevidljivom.

Igra suprotnosti, između poznatog i izvrnutog, stvarnosti i očekivanja, postavlja nam jednostavno pitanje: šta je realnost koju živimo, a šta je samo predstava koju biramo da prihvatimo? Na kojoj smo strani te tanke granice.

Delo je originalno izvedeno kao performans, a njegov video zapis je 2014. godine dobio Nagradu regionalnog likovnog salona u Užicu, kao najbolje umetničko ostvarenje zlatiborskog regiona u prethodnoj godini.

O radu Da/Ne iz zbirke pesama “Govoriti s vodopadima”, Dragana Jovanovića Danilova

VENČANJE
(Da/Ne)

Strahovi više ne žive u šumama,
zapleti ništa ne govore!
U zoru, na pramcima čamaca bude se
bele ptice, gledaju nas ledenim očima,
ne pridajući nam nikakav značaj.
Pa dobro, gde su sad vidovnjaci, gde se
izgubiše majstori za budućnost, pa da nam
u prijatnoj ovoj dosadi u kojoj ništa
krv ne uzburkava, pripovedaju o venčanju.
– Nije to tvoja kraljica – poverava mi Ciganka-gatara s velikom minđušom u uhu.
– Ne muči svoju dušu – veli. – Druga je
tebi suđena, tek ćeš je sresti!
Pa ko smo onda ti i ja – slučajni putnici
što su se okrznuli na stanici, u srećnom trenu,
unutarpartijski saveznici, doušnici sumraka,
muškarac i žena koji već godinama vode hladni rat?
Oni koji bacaju čini, ili oni koji su začarani?
Tek, srce preskače da raskrinka lažna dokumenta
koja na venčanje nosimo: dve ruke, jedna u drugoj.
u crkvi, odakle se kreće beskraj – da li je to obličje
koje je poprimilo radost, ili rasulo?
Čemu razmena prstenova na bračnom tržištu?
Reč „da” na ljudskom jeziku se ni ne može izgovoriti.
Fotografija sa našeg još nedogođenog venčanja
u crkvi, izvrće svoj smisao na negativu – nije li bela
venčanica crna haljina udovice, a tamno, ozbiljno
odelo pater familijasa avetinjska bela odora?
Mrtvi ne znaju da su mrtvi, živi ne znaju da su živi.
U kojoj onda realnosti živimo mi, lica drame,
na kojoj strani granice? Gospodaru svemira,
živi Bože spokoja, neženjo, ti što si kao kelner
neprimetan, a sveprisutan, da li se mi to u duhove
zaljubljujemo? I da li su onda pozivnice za venčanje
čitulje, svitanja bez svetlosti, nagovor zmije?
Možda jedino ti koji nisi sofist i ne voliš paradokse,
umeš da napraviš mesta za rasplet. Ili da reč venčanje
prepustimo psima, pa nek se oni oko nje krve kao oko
kosti. Ne treba dalje da razlažem naše su izdaje
spremne na sva godišnja doba! Zatvorili smo oči
i plivamo divljom rekom. Nikog još nijedna
ljubavna strela nije pogodila, stvarna su samo
ona venčanja koja se nisu ni dogodila!

*
„Pesma „Venčanje” nastala je u leto 2015. godine, posle moje posete izložbi fotografija pod nazivom „Da/Ne” Milice Đorđević, u Gradskoj galeriji u Požegi. Na fotografijama su bili zabeleženi prizori venčanja. Poigravajući se sa negativima i pozitivima, Milica je mladoženje prikazala u belim odelima, a neveste u crnim venčanicama, hoteći da, uz jedan dirljivi video-rad, postavi pitanje istinitosti i ostvarljivosti buduće sreće koja se projektuje u trenutku venčanja. Nikada na jednoj izložbi nisam ostao pet sati, a na ovoj jesam.“
Dragan Jovanović Danilov